Posljednjih godina politički i društveni sukobi sve više se tumače kao sukobi među kulturama. Tako je “kultura” postala središnja operativna kategorija suvremenog političkog diskursa i odlučivanja. Teorije kulture dovodile su u pitanje taj process najčešće naglašavajući samo različit – primjerice “dinamiziran” odnosno “prevodilački” – pojam kulture čime su zapravo pridonosile tekućoj kulturalizaciji političkog i društvenog života, ne istražujući međutim diskurzivnu regularnost i neposredne političke implikacije pojma “kulture” kao takvoga. Nasuprot tomu, zadaću istinske kritike kulturalizacije valja razumjeti kao temeljito istraživanje političkog funkcioniranja i društvene “materijalizacije” kulturalnog dispozitiva i to kako u historijskoj tako i u suvremenoj perspektivi.

Suvremena društva prolaze kroz duboku transformaciju kako na razini razvoja obilježenog migracijskim procesima tako i na razini općih uvjeta života (rada, načina proizvodnje, oblika društvene razmjene, javnih sfera, itd.). Ni stari modeli opisivanja društvene stratifikacije, niti identitetske – ili čak post-identitetske – ideje “kulturalnih” razlika odnosno raznolikosti, ne omogućuju nam da na odgovarajući način shvatimo te procese. Stoga se čini nužnim razviti nove analize kompleksnosti društvene rekompozicije, koje bi uzele u obzir tako različite – a ipak tako međusobno isprepletene – aspekte tog procesa kao što su (međunarodna) podjela rada, etnizirani rad, spolno specifične forme diskriminacije i eksploatacije, fizičku i socijalnu mobilnost, nove forme društvene interakcije i organizacije, kao i konkretni utjecaj pravnih režima i okvira. Na toj pozadini pojam “društvene rekompozicije” cilja posebice na osvjetljavanje novih modela društvenih i političkih agenata, kao i na mogućnost novih oblika subjektivnosti odnosno artikulacije koje se pojavljuju s istkustvom tih promjena.

Postoji li globalna općost u postkolonijalnom svijetu? Nažalost, izgleda da je danas čak prelako odgovoriti na to pitanje: globalnu općost, znamo, nemoguće je naći u starom modernističkom pojmu univerzalnosti – jer se on pokazao kulturno specifičnim –, a ni u u normativnoj jednakosti partikularnih kultura koje se uzajamno priznaju. Umjesto toga, valja ga tražiti u neprekidnom procesu interakcije i međusobnog miješanja kjulturnih razlika, u procesu koji nazivamo kulturalno prevođenje. Taj process ima svog vlastitog subjekta: novog homo duplex-a našeg vremena koji proizvodi, uživa i teoretizira tu novu općost transnacionalne, globalne kulture. Istodobno, međutim, u svojoj političkoj artikualciji on slijedi isti stari model kulturalne partikularnosti, ukratko, koncept države-nacije. Tako današnji homo duplex pravi politiku od onoga što u kulturnom smislu prezire. Ono pak što kulturno obožava, za njega, naprotiv, nije ni na koji način politički upotrebljivo. Otvoreno se suočiti s ovom kontradikcijom možda je najteža zadaća našeg vremena.

Svijet je Babilon više no ikad prije. Zahvaljujući modernim sredstvima komunikacije, njegova mnogojezičnost je opće mjesto svakidašnjeg života. Govoriti i razumijevati u tom svijetu ne znači ništa drugo nego neprestano prevoditi, kako u lingvističkom tako i u kulturnom smislu. Pa ipak, naša intelektualna inicijacija, institucionalne forme našeg obrazovanja i kulturne proizvodnje još uvijek su utemeljeni na monolingvalnoj ideologiji koja se drži stare romantičarske ideje da svaki jezik izražava nekakav jedinstveni i neponovljivi duh. Vrijeme je za promjenu koja može početi samo ispočetka, tj, od “divljih” praksi mnogojezičnosti, kako na razini transnacionalne intelektualne i kulturne proizvodnje, tako i na razini radnika migranata, ljudi bez boravišnih dozvola (sans papiers-a) i izbjeglica svake vrste.